Marko Kraljević poznaje očinu sablju




ИмеMarko Kraljević poznaje očinu sablju
страница6/17
Дата на преобразуване17.01.2013
Размер1.13 Mb.
ТипДокументация
източникhttp://novakkilibarda.files.wordpress.com/2012/08/vic5a1a-je-gora-od-gore.doc
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   17
Tešan Podrugović


Sunčeva ženidba


Ženilo se gorsko sunce,

Stavlja kuma jasan mjesec,

Dva đevera dva anđela.

Đe i’ nojca ufatila,

Tuj su nojcu prenoćili.

Punu vjetar sa planine,

Diže duvak u nevjeste,

Sinu lice u đevojke.

„Kume sjajni, gorsko sunce,

Da me n’jesi okumio,

Bi te danas izgubio,

Za ljubu je okrenuo;

Pod Bogom je takve nema,

Na sve strane po svijetu,

Nit’ je bilo nit’ će biti.“


Đevojka momku


Pod onom gorom zelenom

I pod planinom visokom

Malo se selo viđaše,

U selu kolo igraše,

U kolo Mara vjerena;

Puštila kose niz pleći

I čisti biser niz prsi,

Pala joj svila do zemlje.

Vaso iz grada gledaše,

Pa joj se baca s jabukom,

I tako Mari govori:

„O Mare, dušo medena.

Podigni kose uz pleći

I drobni biser uz prsi

I sjajnu svilu od zemlje!“

A ona njemu govori:

„Mala ti fala, delijo,

Nit’ si mi kosu gojio,

Nit’ si mi biser nizao,

Nit’ si mi svilu krojio,

Majka mi kosu gojila,

Sestre mi biser nizale,

Nemoj se za to brinuti!

Kad budem tebe u dvore,

Kad staneš kosu gojiti,

I čisti biser nizati,

Onda ćeš moći čuvati.“


Za trpezom uoči svadbe


Sadih jelu na planinu,

Prisadih joj žutu dunju,

Žutu dunju i nerandžu;

Navrnuh joj žubor vodu,

Stavi' stražu momu mladu.

Pojah konja, pođoh doma;

Ne vratih se za godinu,

Za godinu i za dvije.

Često glasi dolažahu,

Da se jela osušila.

Žuta dunja uvenula,

Žuta dunja i nerandža,

Žubor voda presahnula

Mlada moma preminula!

Pojah konja, pođoh jeli.

Ja ne mogoh jeli prići

Od visine vite jele,

Od mirisa žute dunje,

Žute dunje i nerandže,

Od žubora bistre vode,

Od ljepote mlade mome!


Na rastanku


Vrani se konji igraju,

Mladi se momci spremaju

Po ljepu Anđu đevojku.

Anđa se majci molila:

„Ne daj me, majko, daleko,

Osta mi cveće nejako!“

„Ja ću ga, šćeri, zaliti,

Uveče groznim suzama,

Ujutro rosom s prozora,

U podne vodom s jezera.“


Ide soko


Ide soko, vodi golubicu;

Blago majci – zlatna su joj krila!


Marko Kraljević i Musa Kesedžija


Vino pije Musa Arbanasa
u Stambolu u krčmi bijeloj.
Kad se Musa nakitio vina,
onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
kako dvorim cara u Stambolu,
ni izdvorih konja ni oružja,
ni dolame nove ni polovne;
al' tako mi moje vjere tvrde,
odvrć' ću se u ravno primorje, 10
zatvoriću skele oko mora
i drumove okolo primorja,
načiniću kulu u primorju,
oko kule gvozdene čengele,
vješaću mu hodže i hadžije."
Što god Ture pjano govorilo,
to trijezno bješe učinilo.
Odvrže se u primorje ravno,
pozatvora skele oko mora,
i drumove okolo primorja 20
kud prolazi carevina blago,
na godinu po trista tovara;
sve je Musa sebe ustavio,
u primorju kulu načinio,
oko kule gvozdene čengele,
vješa caru hodže i hadžije.
Kada caru tužbe dodijaše,
posla na nj’ga Ćuprilić-vezira
i sa njime tri hiljade vojske.
Kad dodoše u ravno primorje, 30
sve polomi Musa po primorju,
i uvati Ćuprilić-vezira,
saveza mu ruke naopako,
pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit',
obećava nebrojeno blago,
tko pogubi Musu Kesedžiju.
Kako koji tamo odlazaše,
već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo; 40
al' mu veli hodža Ćupriliću:
"Gospodine, care od Stambola,
da je sada Kraljeviću Marko,
zgubio bi Musu Kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Ćupriliću,
jer pominješ Kraljevića Marka?
I kosti su njemu istrunule:
ima puno tri godine dana 50
kako sam ga vrg'o u tavnicu,
nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
"Na milosti, care gospodine,
šta bi dao onome junaku,
koji bi ti živa kaz'o Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo,
bez promjene na devet godina
da ne tražim pare ni dinara." 60
Skoči hodža na noge lagane,
te otvori na tavnici vrata,
i izvede Kraljevića Marka,
izvede ga pred cara čestitog:
kosa mu je do zemljice crne,
polu stere, polom se pokriva;
nokti su mu orati bi mog'o;

ubila ga memla od kamena,
pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku: 70
"Jesi l' đegod u životu, Marko?"
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku,
što je njemu Musa počinio,
pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati,
da otideš u primorje ravno,
da pogubiš Musu Kesedžiju?
Daću blaga, koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko: 80
"Aja, Bogme, care gospodine,
ubila me memla od kamena,
ja ne mogu ni očima gledat',
kamol' s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me đegod u mehanu,
primakni mi vina i rakije
i debela mesa ovnujskoga
i beškota ljeba bijeloga;

da posjedim nekoliko dana,
kazaću ti kad sam za mejdana." 90
Car dobavi tri berbera mlada:
jedan mije, drugi Marka brije,
a treći mu nokte sarezuje;

namjesti ga u novu mehanu,
primače mu vina i rakije
i debela mesa ovnujskoga
i beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
dok je život malo povratio.
Pita care Kraljevića Marka: 100
"Možeš li se veće pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine,
sa tavana od devet godina,
da ogledam može li što biti."
Doneše mu suvu drenovinu,
steže Marko u desnicu ruku,
pršte drvo na dvoje na troje, 110
al' iz njega voda ne udari.
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade jošte mjesec dana,
dok se Marko malo ponačini.
Kada viđe da je za mejdana,
onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku,
kad je steže u desnicu ruku,
pršte pusta na dvoje, natroje,
i dv'je kaplje vode iskočiše. 120
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču,
kakvu nisi prije sakovao."
Dade njemu trideset dukata,
pa on ode u novu mehanu,
pije vino tri-četiri dana,
pak pošeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?" 130
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Je li dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
i udari po nakovnju Marko.
Nakovnja je pola presjekao,
pa on pita Novaka kovača: 140
"Oj Boga ti, Novače kovaču,
jesi l' i kad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj Boga mi, Kraljeviću Marko,
jesam jednu bolju sakovao,
bolju sablju, a boljem junaku:
kad s' odvrže Musa u primorje,
što sam njemu sablju sakovao,
kad udari njome po nakovnju,
ni trupina zdrava ne ostade." 150
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču,
pruži ruku, da ti sablju platim."
Prevari se, ujede ga guja,
prevari se, pruži desnu ruku;
manu sabljom Kraljeviću Marko,
ods'ječe mu ruku do ramena.
"Eto sada, Novače kovaču,
da ne kuješ ni bolje ni gore; 160
a naj tebe stotinu dukata,
te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
pak posjede Šarca od mejdana,
ode pravo u primorje ravno;
sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
uz Klisuru tvrda Kačanika,
al' eto ti Muse Kesedžije,
na vrančiću noge prekrstio, 170
topuzinu baca u oblake,
dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
reče Marko Musi Kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
il' s' ukloni, il' mi se pokloni."
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prodi, Marko, ne zameći kavge,
il' odjaši, da pijemo vino,
a ja ti se ukloniti neću, 180
ako t' i jest rodila kraljica
na čardaku na meku dušeku,
u čistu te svilu zavijala,
a zlaćenom žicom povijala,
odranila medom i šećerom;
a mene je ljuta Arnautka

kod ovaca na ploči studenoj,
u crnu me struku zavijala,
a kupinom lozom povijala,
odranila skrobom ovsenijem; 190
i još me je često zaklinjala,
da se nikom ne uklonjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
on tad' pušća svoje bojno koplje
svome Šarcu između ušiju,
deli-Musi u prsi junačke.
Na topuz ga Musa dočekao,
preko sebe koplje preturio,
pak poteže svoje bojno koplje
da udari Kraljevića Marka; 200
na topuz ga Marko dočekao,
prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
jedan drugom juriš učiniše:
manu sabljom Kraljeviću Marko,
deli-Musa buzdovan podbaci,
prebi mu je u tri polovine,
pak poteže svoju sablju naglo
da udari Marka Kraljevića,
al' podbaci topuzinu Marko 210
i izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
stadoše se njima udarati;
buzdovan'ma pera oblomiše,
baciše ih u zelenu travu;
od dobrijeh konja odskočiše,
ščepaše se u kosti junačke
i pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
deli-Musa na Kraljević Marka: 220
niti može da obori Marka,
nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b'jela pjena popadnula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa Kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem!"
Omahuje Kraljeviću Marko,
al' ne može ništa da učini;

tad' omanu Musa Kesedžija, 230
ud'ri Marka u zelenu travu,
pak mu sjeda na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
"Ðe si danas, posestrimo vilo,
đe si danas, niđe te ne bilo!
E da si se krivo zaklinjala:
đegod mene do nevolje bude,
da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Zašto brate, Kraljeviću Marko! 240
Jesam li ti, bolan, govorila
da ne činiš u neđelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
đe su tebe guje iz potaje?”
Glednu Musa brdu i oblaku,
otkud ono vila progovara;
mače Marko nože iz potaje,
te raspori Musu Kesedžiju,
od učkura do bijela grla.
Mrtav Musa pritisnuo Marka, 250
i jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
al' u Musi tri srca junačka,
troja rebra jedna po drugijem;
jedno mu se srce umorilo,
a drugo se jako razigralo,
na trećemu ljuta guja spava.

Kada se je guja probudila,
mrtav Musa po ledini skače.
Još je Marku guja govorila: 260

"Moli Boga, Kraljeviću Marko,
Ðe se nisam probudila bila
dok je Musa u životu bio,
od tebe bi trista jada bilo."
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do Boga miloga,
đe pogubih od sebe boljega!"
Pa on Musi odsiječe glavu,
i baci je Šarcu u zobnicu, 270
odnese je bijelu Stambolu.
Kad je baci pred cara čestitog,
car je od stra' na noge skočio.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
Kako bi ga živa dočekao
kad od mrtve glave poigravaš?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
osta Musa uvrh Kačanika. 280


Tešan Podrugović


Što se sjaše preko Risna grada


Što se sjaše preko Risna grada?

Al' je sunce, al' je jasan mjesec?

Al' je saja među terzijama?

Al' je zlato među zlatarima?

Al' je đerđev među veziljama?

Al' jabuka od suvoga zlata?

Il' su ono dva kamena draga?

Nit' je sunce, nit' je jasan mjesec,

Nit' je saja među terzijama,

Nit' je zlato među zlatarima,

Nit' je đerđev među veziljama

Ni jabuka od suvoga zlata,

Nit' su ono dva kamena draga,

Neg' je snaha među đeverima;

Koliko je divna i lijepa,

Čelo joj je visoka planina,

U licu je b'jela i rumena,

Izdaleka dvoru svjetlost dava.


Nad svekrom


Đe si mi se opremio,

Svekre bane?

Tako divan i oružan

Moj viteže!

Što l' s' ođelom naresio,

Divni bore?

Al' ćeš jutros u gradove,

Grade svekre,

Da s gospodom saborišeš,

Mudra glavo!

Il' u bracko kmetovanje,

Biran kmete,

Il' za svata od svatova,

Dični svekre?

Što si oči zatvorio

Zlo mi jutro,

Mudra usta podvezao,

Mudri svekre,

Duge ruke prekrstio,

- Snahi lele! –

Krutu snagu oborio,

Snažni grome?!

Niti karaš, nit' miluješ,

Zašto svekre?

Kutnju čeljad ne sabiraš,

Kući prazno,

Da im mudre sjete davaš,

Kuku svekre,

Kako znadeš i umiješ,

Uh je meni!

Nesta kući domaćina,

Aoh domu!

Četnicima četovođa,

Moj četniče!

Sve stanove i temelje,

Bez uprava!

I to ti se mnogo čudim,

Čudo i jest,

Što te srce ne zabolje,

Dobri svekre,

Na sinove i na snahe,

Njima prazno,

Na kumove, na drugove,

Družba jadna,

Na birane pobratime,

- Ah do Boga! –

I na vrsne prijatelje,

Jadi njima!

I još ti se mnogo čudim,

Vrsni svekre,

Kako ti se ne ražali,

- Snahi lele! –

Sine, snahe ostaviti,

Stala s jadom!

Divno vidim i poznajem,

- Jad me viđe! –

Da ćeš tamo bolje naći,

- Njima blago! –

Divnu kitu đece tvoje,

- Kuku ljudi!

Oni će te dočekati

To znam, divno,

Za nas amo upitati,

Nama lele!

Dočekaće, puštat' neće,

Divni svekre.


Jedna Krivošijanka po nagovoru

svoga svekra, koji je zaželio da čuje

kako će ga kad umre otužiti. Pošto

je čuo, zabilježio je Vuk Karadžić,

„počne i on od miline i žalosti

plakati“ i ubrzo zadovoljan umre.


Na to polje jadikovo


A kad dođeš, Pajo bolan,

na to Polje jadikovo:

čućeš jeku ranjenika

i uzdahe bolesnika.

Al’ ti, Pajo, njima kaži

da su u nas žešči jadi –

od mladije udovica,

od sestara bezbratnica

i od piske đece tvoje!


Plana Gavrilova iz sela Janjića u

Banjanima, nad odrom svoga

daljega rođaka koji je izvršio

samoubistvo. Nije imao braće, iza

njega su ostale tri sestre, mlada

udovica i nedorasla đeca, odlomak.


1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   17

Свързани:

Marko Kraljević poznaje očinu sablju iconZabeležka s sestanka delovne skupine za izvedbo projekta Delovna skupina za izvedbo projekta
V sestavi: dr. Marko Koščak, Matjaž Pavlin, mag. Dušan Štepec in Igor Vizjak se je sestala 30 2012 ob 12. uri na sedežu Razvojnega...
Marko Kraljević poznaje očinu sablju iconZabeležka s sestanka delovne skupine za izvedbo projekta Delovna skupina za izvedbo projekta
V sestavi: dr. Marko Koščak, Matjaž Pavlin, mag. Dušan Štepec in Igor Vizjak se je sestala V ponedeljek, 20 2012 ob uri na sedežu...
Поставете бутон на вашия сайт:
Документация


Базата данни е защитена от авторски права ©bgconv.com 2012
прилага по отношение на администрацията
Документация
Дом